Naslovi, sve crni, sivi, bijeli, pa opet . Ne znam zašto me toliko privlače kao pčelu na med. Čitam, plačem, zgrazavam se. Opet o Srebrenici, o „naopakom vremenu“ i „nanovo rodjenim“ kruškama, borcima, zdravoj prehrani..vladama, ministrima, prehladama, štrajkovima. Čitam, brzinom halapljivca, gutam. A kada podjem u onaj smiraj što bi se spavanje i san trebalo nazvati...muka. Slike naivnog, bezobraznog, pohlepnog svijeta što tovare tudju muku, na ledjima, konjima, traktorima, magarcima...