"A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!" Meša Selimović

Ocjena: / 3
LošeOdlično 

Naslovi, sve crni, sivi, bijeli, pa opet . Ne znam zašto me toliko privlače kao pčelu na med. Čitam, plačem, zgrazavam se. Opet o Srebrenici, o „naopakom vremenu“ i „nanovo rodjenim“ kruškama, borcima, zdravoj prehrani..vladama, ministrima, prehladama, štrajkovima. Čitam, brzinom halapljivca, gutam. A kada podjem u onaj smiraj što bi se spavanje i san trebalo nazvati...muka. Slike naivnog, bezobraznog, pohlepnog svijeta što tovare tudju muku, na ledjima, konjima, traktorima, magarcima...

Javio se, napokon, još jedan što isto ima muku sa spavanjem. Hmmm. Javio se iz svoje Kanade ili ko zna kojeg prebivališta, poslije koliko godina. Priznao grijehe svoje, i svojih „suboraca“. Ili će priznati??? Snimao je, on ili ko drugi, pa propjevao pjesmom griznje savjesti. A ja se uporno pitam...gdje su sada oni lešinari što su kuće i štale napunili tudjom mukom. Gdje im je duša završila gledajući smrt istih koje su pljačkali, ubili, silovali, protjerali. Baš sam budala, naivna i glupa. Takve spodobe i nemaju dušu, djavolovi sljedbenici. A djavo ih čeka raširenih ruku i kezi se svojim uspjehom. Boze..molim ti se uspaničena grozotom Srebrenice i svih ostalih mjesta u mojoj Bosni. Ne dozvoli bol da nadjača razum i daj nam snagu da se dušmanima u lice nasmijemo. Molim te u ime svih zakopanih, nestalih, invalida, stradalih...

Ponosno su u svijetu, ovu grozotu u Srebrenici nazvali ili još nisu „Genocidom“. A ta riječ je tako mekano upakovana u pamuk. Lijepo se izgovara, kulturno. Čuj genocid. Pas im ćaćine svatove...To je uzas, to je bol, to je pakao, to je odvratno zlodjelo – ubistvo. Ubistvo pred očima velikih svjetskih faca koji su napisali „Enklava“. UBISTVO. To je riječ kada se okrivljeni pred sudom obavještava da je kriv za smrt drugog lica...hiljade lica, stotine lica. Treba biti hrabar i priznati da je kučkin sin, da je protjerivao da bi krao, da je krao i ubijao. Ubijao i silovao. Sijekao dijelove, glave, zakopavao, krio...jednom, dva puta, deset puta, krio i sakrivao. A zemlja ječala i proklinjala svaku ruku koja je to činila. I kune...još uvijek kune...i kleti će ...pokoljenja koja niču u toj krvi. A „junaci“ ponosno govore, pjevaju, krište...“ja sam četnik“...“ ja sam ustaša“..Ponosno ko djavalove silujete, u mraku, tišini, kradomice, crtaju kukaste krstove po spomenicima istih onih koji su se borili protiv tih krstova..Fašista..Sotona. Eh, jes im ponos u vraziju mater! Ubiti!!!

I kako sada biti zabrinuta što je kruška pustila opet plodove. Neka je. Vakat je od vječitog smiraja ili od Sumraka. Smaka. Lete komete oko ove Zemlje i padaju. A na Zemlji trulez, peksinluk, san smrtnika o Sodomi i Gomori (spaljenim gradovima zbog kurvarluka, amorala, pederluka, kradje i bahatosti). Obradjujemo zagadjenu zemlju, sijemo klonirana sjemena, jedemo ozračenu hranu, pijemo vodu koja već odavno nije za piće..uvozno...sve servirano na zlatnim pladnjevima samilosti...stranjske..A dušmanske.. bilo je nekad predivno zivjeti u ovoj Bosni.
Šta je sada...Zivot...neee, prezivljavanje. Bezskurpulozni političari otimaju, nameću, prodaju svoju čast za hrpu eura. Papira..ko fol..vrijednoga...vrijednijeg od ljudskog zivota. Zna to Batko...borac za zdravlje i liječenje djece..siromašne i umiruće djece, koja opet...kojeg li apsurda traze lijeka u tom istom stransjkom svijetu...Za hrpu eura...papira...zdravlje...lijek...Djece svih mogućih imena što postoje..

A oni, poput mene, bezvrijedni, sitni, obespravljeni, glodju se oko imena i prezimena. Praznih stomaka, dugovima dugačkim u nepovrat, kreditima ostavljenim budućim naraštajima iz naše loze, glodjemo se. Ko psi, pobješnjeli od nemira, bespomoći, šupljih glava, a opet punih obećanjima kurjaka, da bit će dobro...Ahhaaa. Sad je dobro Ćoviću i Dodigu u nekoj kurvanjskoj kafani u Laktašima. Tihiću nije dobro...suradnici mu se podijelili pa moraju opstruirati neke nove...tamo neke opozicijske face. Kurjaci...imaju sve što im dedo i nena, djed i pradjed nisu ni sanjali da postoji. Imaju sve naše. Zajedničko svim šupljim glavama u BiH....Vlast. I to onu što smo im mi poklonili. Tako nam i treba. Zašto se zaliti.Prodat ćemo mi i veš sa sebe, okrpljeni, isprani, ali čisti veš, za još jedan dan prezivljavanja. Ni to nam neće biti dovoljno. Ali bar samo to i imamo. Neka se nadje u zlu ne trebalo. Čekaj...to je ono materijalno, gaće i jesu od svakakvog materijala. Ali PONOS..eee....to ne damo...nikada, nikome više.. U to mi ne diraj. Ponosno ću umrijeti u ovoj svojoj bosanskoj avliji, čista obraza. Ta i onako na onaj svijet neću moći ništa ponijeti..A nisam, krala, otimala. Nisam bludničila nad svojim narodom. Bosanka sam od glave do pete, pa neka svi i sve...opss...opet ide u onu....da prostite.
Ima ona jedna pametna izreka...bozija..naravno: “Tvoje je samo ono što si drugome dao..to je tvoje“.
Treba dušu ispustiti kad nas budu imenom, pa bilo kojim, prozvali na onaj svijet. Sad gornji ili donji, kako koga...Tad će sva „dobra djela“ isplivati na površinu..I moja, naravno.

Do tada...kurjaci će valjda prestati zavijati na mjesec. Kruške, one naše, neka radjaju. A ti, moj narode, isperi mozak od svakakvih šupljih obećanja.Okrenite se par puta, za sreću, i udahnite ovaj naš zrak...još donekle čist...i progovorite. Jezikom..našim...Bosanskim. Nemojte, kao ja, samo čitati naslove...i zgrazavati se. I čekati onaj san...

M.D.M