Lešinari našeg neba

Ocjena: / 4
LošeOdlično 

''Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta, šta je ta, da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Bosna
Rekti?

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna, da prostiš, jedna zemlja imade
I posna i bosa, da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

(Mehmedalija Mak Dizdar)

Surova je zemlja Bosna.  Ovako i onako. Zemlja velikog srca i sitnih koraka. Naša!

Od onih vremena za koje ja znam, a i u nedogled prije, nije nam se dalo. Svojatalo nas Bizantsko Carstvo i  Rimljani, a dugo se nisu historičari mogli ''dogovoriti'' o vremenu nastanka Srednjovjekovne bosanske države. Dok su jedni tvrdili, potkrepljujući tvrdnje nepotvrdjenim crkvenim spisima, da smo do 1200 godine pripadali Hrvatskoj odnosno Srpskoj kraljevini te potom Madjarskoj, bosanski historičari bilježe nastanak iste u 9. vijeku. Kako god, u tom vremenu nastaje i biva priznat autohtoni bošnjanski narod. Sve do dolaska Osmanlija, 1463. godine, Bosna zadržava nezavisnost.

Slijed daljnjih dogadjaja donosi Islam na naše područje. Period do potpadanja pod pravnu i teritorijalnu ingerenciju Austro-Ugarske, odlukom na Berlinskom kongresu 1878. godine,  svjedoči o prkosu i svijesti Bošnjaka, što je dokumentovano kroz spise. Tako se spominje poznata Husein kapetana Gradaščevića pobuna protiv Osmanskog Carstva, 1831. godine.

Poslije se dogadjaji kudikamo ''brže'' odvijaju. Atentat u Sarajevu na princa Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu, od strane Gavrila Principa, pripadnika revolucionarnog pokreta ''Mlada Bosna'' poslužio je kao ''povod'' za Prvi svjetski rat, po završetku kojeg Bosna pripada Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca sve do 1929. kad je ista proglašena Kraljevinom Jugoslavijom.

Sve ovo spominjem zato da naglasim kako su Bošnjaci sve to vrijeme, unatoč nedaćama kojima su opetovano bili izloženi, bili svjesni svoga identiteta te su za isti bili spremni podići glas i oružje. Medjutim, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije evidentan je uticaj Beograda, što uveliko donosi nezadovoljstvo u svim strukturama, te Bosna, prvi put nakon 500 godina biva podijeljena, sve u cilju jačanja jedinstvenog jugoslovenskog identiteta.

Nedugo zatim, Drugi svjetski rat,  zaživjet će Nezavisna Država Hrvatska (NDH) pod vodstvom Ante Pavelića kojoj je teritorijalno pripala cijela Bosna. S druge strane, javlja se antifašistički pokret otpora sa Josipom Brozom na čelu, i njemu pristupa većina Bošnjaka. Prvim zasjedanjem ZAVNOBiH-a 1943. godine, Bosna i Hercegovina postala je zvanično priznata, a drugim zasjedanjem AVNOJ-a proglašena je jednom od 6 ravnopravnih Republika u sastavu SFRJ.

Ovdje počinje naša priča. Današnja, bliska i stvarna, opipljiva.

Bio je čovjek koji se zvao Džemal Bijedić. Naš čovjek.

Kao tadašnji funkcioner zauzimao se za prosperitet Bosne i Hercegovine. Njemu možemo zahvaliti razvijanje infrastrukture, putnih i telekomunikacija, (za ondašnje prilike) savremenog sustava vodovoda, kanalizacije i privrednu reformu, te reformu i promoviranje školstva. Bio je blizak Titov suradnik, špekuliralo se čak da je njegov nasljednik. Ko zna kamo bi nas čovjek takvih sposobnosti i ideologije odveo da ga nisu osujetili u njegovim nastojanjima. Poginuo je u avionskoj nesreći 1977. godine, pod nerazjašnjenim okolnostima. Ono što je javnosti manje poznato jeste (osnovana) sumnja da je Jovanka Broz upletena u ovu nesreću. Od tog nemilog dogadjaja nalazi se u kućnom pritvoru koji je odredio sam Tito, njen suprug.  Koliko god se Džemal Bijedić za života zauzimao za promociju Jugoslavije u cjelosti i ideje samoupravljanja u svijetu, evidentno je njegovo djelovanje u korist Bosne i Hercegovine za koju je odlazak ovog čovjeka veliki gubitak.

Zatim je bio jedan čovjek koji se zvao Hamdija Pozderac. Naš čovjek.

Kroz historiju i djelovanje, njegov opus je bio širok. Ili je ispravnije reći dubok. Ja bih upotrijebila ovaj drugi izraz. Istina, njegova politika nije direktno išla u prilog muslimanima tadašnje države, ali mu dugujemo mnogo. Upravo to što je striktno naglašavao postojanje isključivo zajedničkog, jugoslovenskog identiteta i zajedništva svih Jugoslaviji pripadajućih nacionalnosti, spriječilo je obimnije širenje hrvatskih i srpskih nacionalnih interesa na području Bosne i Hercegovine. Poznato je da je Ustavom iz 1974. godine Muslimanima tadašnje države priznat status ravnopravnog naroda, na čemu je on inzistirao kad je kasnije došlo do političkih previranja u vlasti i inicijative da se ''sporni'' zakon demantira. Upravo to inzistiranje na očuvanju i zadržavanju  nacionalnog statusa (tada je pripadnost Musliman bila i nacionalno i vjersko obilježje) stajalo ga je uspješne političke karijere. Uklonili su ga iz političkog života, a umro je takodjer pod nerazjašnjenim okolnostima, u Sarajevu, 1988. godine.

Potom je uslijedila nama bliža historija, nacionalističke ideologije, velika imena sitnih umova, masovna manipulacija, iscenirani procesi, rat na teritoriju bivše države. Ovo je tema za sebe iako prati slijed prethodnih dogadjaja. Postoje spisi koji dokazuju namjere Franje Tudjmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine, no kako to u politici biva, sve se stavi pod tepih i zataška ili zasjeni nečim većih razmjera, prljavijim i krvavijim.

Referendumom 1992. izglasana je nezavisnost Bosne i Hercegovine. Put je bio trnovit, ali ustrajnost i uvjerenje u opravdanost ideje nadišla je nametnute prepreke. Ovim datumom, nažalost, ne jenjava napetost u političkim i vojnim krugovima. Ono najgore tek će uslijediti. Rezultat toga vremena je jedna država, dva entiteta, tri predsjednika (četiri p.m), ali isplivat ćemo mi.

Demografski je promijenjena struktura uzrokovana migracijama stanovništva, divlja ekonomija nastala je kao produkt ratnih dejstava i sveprisutna je unatoč  nastojanjima da je se iskorijeni, te naposljetku, političke i administrativne konotacije došle su kao ''neizbježan'' rezultat Shuttl diplomatije i kontroverznog Daytonskog mirovnog sporazuma koji je po istoj potpisan.

O ljudima čije je djelovanje zabilježeno i koji su smaknuti  neposredno prije, u toku i neposredno nakon sukoba, neću. A nije da ih nije bilo. Jednostavno je nezahvalno s ove pozicije o tome govoriti. Uz dužno poštovanje svakom pojedincu čiji lik i djelo to zaslužuju, a nisu više medju nama, veliko im hvala. Mi znamo, mi pamtimo. Mi im dugujemo toliko da čuvamo ovo što su krvlju i životima platili. Recimo našoj djeci o tome. I djeci njihove djece. Da se ne zaboravi...

A kad smo već kod zaboravljanja, ne zaboravimo i one koji su do jučer pragove naše, majke nam i sestre branili, heroje, patriote, dobronamjernike.

Bio je jednom jedan Ganić. Naš čovjek. I toliko njih prije i poslije. Naših.
Bio je jednom jedan general Divjak. Čovjek sa srcem lava. Oličenje poštenja i požrtvovnosti, omiljen medju svojim saborcima s kojima je od prvog do posljednjeg dana trunuo braneći zemlju bosansku. Uhapsili su ga. Tim činom opet su nas bijednici ošamarili po sred lica, a ideji ''velike  Srbije'' blagonaklono poljubili stopala.
Šta da poduzme običan čovjek, malen zaglavio u svoje blato, u koje su ga ti isti bijednici satjerali ni kriva ni dužna!? Dosta mu je njegove muke, jadnom. Ali, ne dao Bog da Bosnu opet bude trebalo braniti, u koga će se pouzdati taj isti običan čovjek ako na cjedilu ostavi sinove bosanske!?  Ravnodušnost i slijeganje ramenima je prešućivanje, a prešućivanje je saučesništvo, a saučesnik je i krivac, to znamo...

Lešinari su opet, po ko zna koji put, zasjenili naše nebo.
Ali imamo mi srca više no što su oni kadri uništiti svojim prljavim i sramotnim djelima!

Unatoč svim nedaćama ovog vremena i prostora, slobodni smo ponositi se našim kulturnim i baštinskim nasljedjem, ljepotom svake stope bosanske, našim merhametom... svime onim što je generacijama prije bilo uskraćeno. Jesmo li svjesni koliko je to veliko i bitno!?

Bio je jednom jedan nobelovac, Ivo Andrić. Naš čovjek.
Bio je jednom jedan oskarovac, Danis Tanović. Naš čovjek.
Bila je jednom autohtona bosanska gastronomija, sevdah i prirodne ljepote. Naši.
Bila je jednom Olimpijada. Svjetska, a naša.
Bilo je nebrojeno mnogo imena i djela koja su naše zemlje ponos.
Bila je Bosna i prije nas, bit će i poslije. Naša.

Neuništiva je, znajte, lešinari iznad  zemlje bosanske, odlazite s našeg neba!

Emana Omanović